Povijest tattoo flasha: od mornara do digitalnog otkrivanja
Od praznovjerja mornara do flash listova na zidovima studija i digitalnog otkrivanja: kako je flash oblikovao način na koji ljudi biraju tetovažu.
Prije Instagrama, prije online portfolija i prije nego što su tattoo majstori mogli pokazati svoj rad cijelom svijetu, postojao je zid.
U tattoo studijima listovi s crtežima prikazivali su sve, od sidara i orlova do ruža, lubanja, pin-up djevojaka i mitskih stvorenja. Klijenti bi ih pregledavali, odabrali motiv i odlučili što žele nositi na koži.
Ti su crteži bili poznati kao tattoo flash. Postali su jedan od najprepoznatljivijih dijelova tradicionalne tattoo kulture. No njihova povijest znači mnogo više od gotovih motiva. Govori o mornarima, putujućim umjetnicima, trgovačkoj domišljatosti i vizualnom jeziku koji je putovao preko oceana.
Mornari, praznovjerja i priče na koži
Mnogo prije nego što su flash listovi postali uobičajeni u američkim studijima, mornari su već nosili prepoznatljivu zbirku simbola.
Sidro je moglo predstavljati vezu s morem. Brod je mogao obilježiti težak put. Lastavica je tradicionalno označavala 5000 prijeđenih nautičkih milja, pa su dvije lastavice mogle označavati 10 000 milja na moru.
Neki su simboli imali čudnije podrijetlo. Tetovaža svinje i pijetla jedan je od najneobičnijih primjera. Mornari bi ponekad stavili svinju na jedno stopalo, a pijetla na drugo, vjerujući da će ih ti prizori zaštititi od utapanja.
Prema stranicama o baštini američke mornarice, praznovjerje bi moglo potjecati iz doba jedrenjaka, kada su se svinje i pijetlovi prevozili na brodovima u drvenim sanducima. Ako bi se brod potopio, sanduci su mogli plutati, pa su životinje bile među rijetkim preživjelima. To je narodno objašnjenje, a ne dokumentirana činjenica, ali je tetovaža postala svojevrsna amajlija za sreću. [1]
Ti motivi nisu bili samo ukras. Govorili su o iskustvu, identitetu, vjerovanju, a ponekad i o cijelom odnosu mornara prema moru.
Kako su brodovi putovali između luka, s njima su putovale i tattoo tradicije.
Kada su tattoo motivi postali posao
Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća profesionalno se tetoviranje razvijalo u lučkim gradovima i komercijalnim studijima.
Jedna od osoba povezanih s razvojem i širenjem flasha bio je Lewis Alberts, često poznat kao „Lew the Jew”. Njegovi crteži i tiskani listovi pomogli su da motivi postanu dostupni tattoo majstorima izvan njegova vlastitog studija. Izvori se razilaze oko toga kada su se točno pojavili njegovi flash listovi, ali je njegova uloga u njihovu širenju općepriznata.
Umjesto da svaki umjetnik mora stvarati svaki motiv ispočetka, flash listovi mogli su se kupiti, izložiti i ponovno upotrijebiti. Tattoo majstori mogli su i razmjenjivati motive, proširujući izbor za svoje klijente.
Tako je nastalo nešto slično ranoj vizualnoj mreži među tattoo studijima.
Za to je postojao praktičan razlog. Mnogi klijenti, osobito mornari, imali su malo vremena u luci. Zid pun gotovih motiva omogućavao im je brz odabir umjesto višesatnog razgovora o potpuno prilagođenoj slici.
Sustav je tetoviranje učinio dostupnijim i umjetnicima koji su željeli pokrenuti posao bez da sami izrade cijeli katalog. [2]
Percy Waters i pogled u um jednog tattoo majstora
Jedna od najfascinantnijih povijesnih zbirki pripada Percyju Watersu, tattoo majstoru iz Detroita koji je radio početkom dvadesetog stoljeća.
Muzej The Henry Ford čuva izvanrednu zbirku njegova materijala. Među njim je flash portfolio s oko 277 punobojnih akvarelnih motiva te izvorne skice.
Crteži uključuju cvijeće, srca, jedrenjake, portrete, životinje, zmajeve, vjerske likove i simbole sreće. Neki su poznati motivi tradicionalne tetovaže; drugi odražavaju popularnu kulturu i maštu tog razdoblja.
Ono što zbirku čini posebno zanimljivom jest to što pruža uvid u to kako je radio tattoo majstor: od prvih ideja na papiru do dotjeranih motiva predstavljenih klijentima. Pokazuje kako je tetoviranje postajalo profesionalni zanat s vlastitom vizualnom kulturom. [3]
Cap Coleman i tattoo studio kao galerija
Još jedna važna osoba bio je August „Cap” Coleman, koji je oko 1918. otvorio svoj studio u Norfolku u Virginiji.
Norfolk je bio prometna luka, pa prirodno mjesto za tattoo posao koji je služio mornare i druge putnike.
Tattoo studio u ulici West Main Street, Norfolk, Virginia, 1941. Fotografija: John Vachon, Library of Congress.
Colemanov rad čuva se u The Mariners' Museumu. Posebno je zanimljiv velik akvarelni list koji je muzej naručio 1936., naslovljen Designs of the Tattooers Art. Muzej ima i fotografije njegova pročelja iz iste godine, s izlozima prekrivenima flash listovima. Drugim riječima, tattoo majstori već su koristili vizualni merchandising za privlačenje klijenata mnogo prije društvenih mreža.
Colemanova karijera pokazuje i koliko su tattoo poslovi mogli biti ranjivi na lokalne propise. Nakon Drugoga svjetskog rata Norfolk je zabranio tetoviranje, a Coleman i drugi tattoo majstori morali su napustiti grad. [4]
Sa zida na telefon
Desetljećima su flash listovi bili središnji dio načina na koji su studiji predstavljali svoj rad. Visjeli su na zidovima, razmjenjivali se među umjetnicima, a ponekad su se skupljali kao izvorna umjetnička djela.
Danas se tetovaže otkrivaju drukčije. Ljudi pregledavaju Instagram, digitalne portfelje i online platforme, često tražeći određeni stil ili umjetnika prije nego što stupe u kontakt.
No temeljna ideja nije nestala: ljudi i dalje otkrivaju tetovaže gledajući motive.
InklouMatch tu tradiciju prenosi u digitalno okruženje s funkcijom Uparivanje po flashevima. Klijenti mogu istraživati flash motive po gradu, označiti one koji im se sviđaju i otkriti tattoo majstore povezane s tim motivima.
Umjesto biranja s lista na zidu studija, klijent sada može otkrivati radove različitih umjetnika i pronaći nekoga čiji vizualni stil odgovara njegovim interesima.
Tehnologija se promijenila, ali odnos ostaje poznat. Crtež privuče nečiju pozornost, probudi interes za određenog umjetnika i može postati polazište za tetovažu.
Od akvarelnih skica Percyja Watersa do digitalnih flash zbirki, povijest flasha ujedno je i povijest toga kako umjetnici čine svoj rad vidljivim.
Zid je postao ekran. Veza između crteža, umjetnika i osobe koja ga nosi i dalje je u središtu tattoo kulture.
Izvori
1. U.S. Naval History and Heritage Command, „Sailors' Tattoos” (history.navy.mil, Customs and Traditions).
2. Tattoo Archive, „Lewis 'Lew the Jew' Alberts” (tattooarchive.com/history/alberts_lew_the_jew.php).
3. The Henry Ford, „An Artist with the Needles” (thehenryford.org/collections/explore/articles/tatoo-history-at-thf).
4. The Mariners' Museum, Designs of the Tattooers Art, August „Cap” Coleman, 1936., inventarni br. 1936.166.20 (marinersmuseum.org/2020/10/tattooinga-dead-art/).